|
MISLI ZMIJE Neke oči iskre iz tmine ispiju otrov iz vimena svijeće vrijeme ispija nečije godine otvorena zemlja mami znatiželju poput raskopčane haljine hijerarhija održava govore na stratištu o moralu rađaju se sinovi smrti slijepilo neba pretvorilo se u raku a tempo svira rekvijem na praznom oltaru u našem domu je drugi čovjek nosi zmije u rukama mi zabijamo glave u krilo zle maćehe u usta pijana od naslade našim suzama mi igramo igru noja hrane nas tuđinci pričama o Genevi postajemo psine ovisne o zvižduku robijaši bez broja zmijske pomisli gmižu oko ruke koja piše to čovjek u strahu sipa otrov umjesto sjemena kao žena u ekstazi zemlja uzdiše postaje tusta i bremena mi igramo igru slijepca na žici vrijeme ispija zadnje suze trpimo smrad rasista i zlikovaca u pričama o moralu dok neke oči iskre iz tmine svijetle na praznom oltaru perom ću probosti misli zmije probudit ću dane u prokletstvo stoljeća uvjeren ću ostati kako dobro nije kad ti drugi daje svu draž i radost tvoga proljeća.
|
