|
PJESMA OTROVANOM MORU
Nebo pada u vodu
u školjke dlanova uzima zlatni odsjaj
zgaženo tijelo gluhe obala tka čarobnu modu
sakriva otrov u svojim noktima
mrtvi krvavi odsjaj u moru
pred moji je očima
more moje blisko ljubljeno
more tuđe i daleko
svi smo ovisnici tvojih milosti
ti život strujiš k'o majčino mlijeko
a mi tupe sjene vezane za blato
nit ribe nismo
sami sebe gušimo
dok ti valjaš i srebro i zlato
ne pitaj me tko sam u ovome trenu
i zašto ne volim jesen
ranu studen njenu
već mi i dalje nudi svoj dodir i ništa više
zakopat ću tijelom u oblake
vrijeme koje izdiše
zabacit ću posljednju udicu i mamac
strpljivo ću čekati na provi
dokle plovak u nebesa plovi
niz pučinu kamenu upravit ću čamac
ulovit ću za tebe ja blagoslov novi
dok plovak promiče put zvijezda visoko
daleko tamo iznad
ovdje oblaci već snijegom mirišu
i grom udara u bas
tako dotiče živac bića
zbog života
zbog nas
još vrijeme
Uberite prste moje
U mojim noktima plameni gore
Jer sutrašnji dan u očima tugu ljulja
A mi smo u otrovanom moru
Ogoljela rulja.
|
