|
VIDIKOVAC
Cvijete mali na kamenoj hridi
pogledaj niz pute što me k sebi zovu
dok treperi staklo na nebeskom krovu
da l' se zraka jutra u daljini vidi
penjem se evo na vrh tvoga kuka
upit ću miris koji na me širiš
opit se daljinom koju i sam živiš
i zaurlat poput starog vuka
ne želim otet' tvoj uzani kutak
smo ću mirno pored tebe stati
poput tebe daljinu ću pasti
i trpit' sarkazam kao kakav lutak
lametine nek' me odasvuda tuku
kad se ne znam osovit i uspravno stati
svu ću svoju želju u škrip tebi dati
nek' prva bujica iznjedri su bruku
raskinut ću zavjet hrastu
odavde sve s visoka gledam
od visine više ja ne predam
a vidici još te više rastu
ne zamjeri mirišljavi cvijete
što sve čovjek u bunilu reče
dokle rana u dubini peče
a misli ko ptice u oblake lete
ostavljam te eto u tvojoj samoći
a moja je larma i gluhija i teža
nek' me zapliće moje sjete mreža
umoran i sit moram k sebi poći.
|
