|
BIJELA CESTA Jutro je zoveš me u beskraj nudiš mi tijelo bijelo vijugavo predajem se tvojoj prašini ugaženoj i svojoj čežnji dalekoj nedokučivoj veselo zvoni podne moj trag ocrtava svježina duboko utisnuta u tebi dugo smo skupa sunce ušiva gizdu na oblake istrošeni vremenom dodirujemo se u zadnji cjelov sumrak je pohlepni ti obukoše crnu haljinu obrisaše tragove čežnja još traje nada kisne sačuvao sam bijelu haljinu za tebe duboko u sebi.
|
