Što mislite o tome da van počnen pripovidat košto se pripovidaju bajke: „Živili davno u nikome kraju…“, jer kad prođen kroz priče ljudi o kojima van govorin, sve mi se čini jednostavno, životno, a bajkovito ko divojka stisnuti očiju. U svitu niki drugi ljudi žive nike druge živote, nabildane raznin potriban koje i ovdašnja čeljad iz daleka pozna ali ji ne tangaju iz niki svoji razloga, žive kako žive, na što Denis Karoglan veli: - Ovde se niko ničin ne bavi! Nema poduzetnika, firmaša, veliki ni mali. Ljudi rade nešto poljuprivrede, koliko in je potriba, za se, za rodbinu i prijatelje.

Kolika je čija potriba moglo bi se računat po struku ili po kućan, more čak i po autin. Ja san to odlučijo danas providit zagazivši na zmijavački brig Čubrić, vukuć foto Stipu za sobon kako bi van što lipše i virnije sve skupa prikazali. Za Čubrić bi se moglo reć, brig ko i svaki drugi brig, ali nije tako jer je ovi načičkan kućan i kućican, prošaran uskin asfaltnin putićima između zaselaka Todorića, Šuta, Šabića i Karoglana. Ja san odabra zadnje. Podsićaju me na karo asa iz rukava. Na samome početku kod skromnog Božićnjeg borića, na malome raskrižju zaustavljamo dva momčića, dva nogometna rivala istog prezimena. Ivan Karoglan, osmaš zmijavačke škole vižljasti je napadač NK Croatije, to što se voli slikavat moglo bi se reć da će prije bit maneken. Drugi je Tomo Karoglan, koji živi u Varušu i igra za NK Imotski ali ne more odolit svako malo doć u selo. Na terenu se posvađaju ko je koga faulira, ali su inače veliki prijatelji.

Jedna od prvi kuća u Karoglanima je obitelji Tomislava i Marije. Marija nije za razgovor, ali na našu svaku rič ima po pet riči žunte. Radila je 22 godine u trkotaži Pijonirke. - Ko je tijo radit, moga je radit u Pijonirci – tvrdi naglas, i to kako zna ko san i čiji san. Tomislav pripovida da su Karoglani bili Žarkovići. Prezime su prominili za vrimena Turaka. - Došla je u ta davna vrimena jedna, i donila je sa sobon dite, pastorku, nije joj bilo drago što je rodi, nikako joj nije bila pri srcu, pa bi je zato pogrdno zvala: Karo, Karo, Karogla te đava lipi… tako ti je to malo pomalo ljudima ušlo u uši i postalo prezime Karoglan. Malo čudna priča, ali je dobro svašta čut, ma ćemo mi to do kraja još koji put opizat. Malo dalje je obitelj Ćibić. Ivan i Dubravka Karoglan koji se ponose sa 15 unučadi. Pogotovo fale unuka Antu, koji je kućni majstor za frezu.

Iako pogođeni obiteljskin tragedijan, Ivana i Dubravku vodi kroz život ljubav njiovi ukućana. Ivan je kovinotokar koji je obiša dvi trećine svita donoseći svitlo u kraj di dođe jer je radio na elektranan na atomski pogon. Ženu Livanjku je upozna u Njemačkoj. Voli pričat o svojin putovanjima. - Obigra san Evropu, Južnu Ameriku, Aziju, a u Africi, državi Bocvana u parku Gurungoro san doživio svašta. Jednom smo na jezeru mirili i istraživali sa gumenin čamcon i kad smo dobro odmakli od obale, napadnu nas krokodili. Tekli su sa obale u jezero ko vodopad, okrenio san lađu i na brzinu se vratio na obalu. Pitaju me što san vratio lađu, a ja njima na to, neka sami odu vidit. Sprijateljio san se sa seljanima, crncima, pa je cilo pleme plakalo kad san iša kući. Vratio san se iz svita kad je počeo Domovinski rat i prijavio se u 115. Imotsku. Ivanov sin Mijo je trenutno nezaposleni vozač, sa ženon Gordanon ima ćerkicu, malu Anu koja je nerazdvojna od babe Dubravke.

Nadalje prema južnome dilu sela su obitelji Kurčetići. O uzroku nastanka ovog nadimka nećemo razglabat. Dolazimo prid kuću poznatog svećenika Don Ante Karoglana koji je sudon branijo čast svoju i čast svećeničkog poziva. Parnicu je dobio, župu nazad još ne. Ne nalazimo ga kod kuće, ali zato nalazimo još jednog Ivana Karoglana Petrovca koji živi u Varušu sa ženon Davorkom i tri sina. Na Ćubrić brigu radi kuću i ziđe zidove po vrtlu, nijednog ne završava kako bi uvik ima razloga zašto ponovo doć.

Na sjeverozapadnoj strani sela, na samome početku hrastove šume u kojoj ispod jednog hrasta počiva davno zaboravljeno konjsko ralo, kuća je Mije i Ankice Karoglan. Ankica je sutkinja Prekršajnog suda u Imotskom. Sin im Marijan student je Filozofskog fakulteta u Zagrebu, studira engleski jezik. Završava fakultet i ići će za poslon u bilo koji kraj države. Ali mlađi sin Zdeslav je zaljubljenik u svoj kraj i ko trinestogodišnjak ima muzej starina koje su se upotrebljavale na selu davni vrimena.

- Šta te navelo na skupljanje stari stvari? – pitan ga.

- Kad san oda po selu vidio san par takvi stvari i ponio ih sa sobom. Iz dan u dan se to nakupljalo pa san u maloj, staroj kućici, u sri sela napravio muzej.

- Šta ti govore roditelji, nastavnici, pogotovo tvoji vršnjaci kojima je sigurno više do igre?

- Svi me podržavaju. Sad triban veći prostor, jer mi postaje tisno za sve što sam skupio. Začuđuje kako dječak sa svojih trinaest godina zna odabrati stvari među kojima ne možete zapazit nešto što ne bi pristajalo u zbirku. - Razmišljaš li već sad što u budućnosti sa svin tin stvarima, a i sa sobon?

- Mislin da ću učit arheologiju, do tada ću se zabavljat skupljanjem.

Pozdravljam mladog skupljača i odo dvi kuće dalje, kod najstarijeg mišćanina Mije Karoglana rođenog 1919.

- Broja san godine do pedeset, više mi se nije dalo. Oženijo san ženu mlađu od sebe, kad ostarin da ona bude mlada, a kad tamo i ona ostarila ko i ja. Slikajte me sama, bez nje. Kakva su vrimena izašla, divojke se udaju za stare, Mijo ima pravo. Neka ima skoro sto godina, naočitiji je i pametniji od Dikana Radeljaka. Radio je 42 godine u općini u Varušu bez iti jednog dana bolovanja.

- Radilo se prije i nije se pitalo zašto ovo zašto ono. Moj brat je sa svoji 19 godina starosti napravio ovu čatrnju ispri kuće. Bucal je iskresa od jednog kamena. Na njemu piše 1931. godina. Ovo mi je žena – upoznaje nas – Ni dan danas ne znan za koju san se oženijo, Danicu ili Milu. Ima dva imena!

- Možda bi bilo bolje da su dvi žene, a jedno ime?

- Hm?! Možda?

Na sri sela sritamo Žarka Karoglana, negdašnjeg ravnatelja zmijavačke osnovne škole, odnedavno umirovljenika. Sve nas je cilo vrime navodilo kako nan baš on more ispripovidit nešto više o mistu i ljudima.

- Karoglani su živjeli u starom selu iza brda Šćedinca prema Podosoju. Ovdje di smo sada bile su pojate. Kompletno stanovništvo Karoglana svake godine bi dva puta selilo, u 7. mjesecu k polju pojatama, a za Svisvete što je misni svetac i takozvana brgulja, nazad u brdo. Sutradan sveca 2.11. bi se uzelo dicu u ruke, živinu pridase pa nazad u gornje selo. Razlog seljenja je bio nedostatak vode u brdu. Od 15 obitelji među prvima na Ćubrić su za stalno doselili 1903. Adžići, Petrovići i Jozipovići. Ostali su jedni za drugima godinama doseljavali. Sada u starom selu ne živi nitko. Od starog sela se pokušava napraviti etno eko selo. Za prezime se pretpostavlja kako je nastalo za vrimena turske zato što riječ karo na turskom znači crno. Prije smo bili Žarkovići, što sliči imenu terena zvanog Žarkovina koja se nalazi nedaleko od sela.

Nakon Žarkove priče iđemo dalje, već pomalo sakriveni mrakon ulazimo u obitelj Damira Karoglana i Vesne, Ercegovke. Imaju tri ćerkice, Petru, Emu i Teu. Damir je meštar za kamen i renoviranje stari kuća, a Vesna za poslove kompjuterski gigabajta. Ne pitan jesu se našli priko interneta, ali ću već nekako doznat.

Odlazimo iz Karoglana kroz noć i razmišljanja o svemu što smo čuli i vidili. U jednoj davnoj priči o Livajićima iz Poljica, spominja san don Miju Žarkovića, svećenika velikog znanja i posebni moći, koji je ko i drugi Žarkovići u Livajića potomak jedne udovice koju su sa sinon iz samilosti mišćani pustili da živi u selu di je isti ta sin iza sebe ostavio cilo pleme Žarkovića. Ima li ovo veze sa onin što je pripovida Tomislav o Kari, promislite i vi. Po zapisima isti nisu zapisani u stanje duša u Podbablju do 1725. g. što bi tribalo značit da su kasnije doselili u Poljica. Zemljišnik spominje Stipu Žarkovića sa četvero čeljadi u Zmijavcima. Po istome izvoru, zmijavački Žarkovići su se prema nadimku pritvorili u Karoglane. Opet po nikin izvorima, karo znači snig i dobitak, ovisno o naglasku, a drugi dio riči (oglan) znači dječak što bi na koncu značilo dobitak dječaka ili muškog diteta. Postoji zapis i o don Stipanu Žarkoviću koji je 1669. g. odselio u Sumartin na otoku Braču što dokumentira starost plemena.

Kad na kraju sve skontan: karo – crno, dobitak, oglan, dječak… čini mi se kako je sve zamutijo niki davni crnomanjasti momčić. Šalu na stranu, iz svega ovoga jasno je ko dan da su Žarkovići, odnosno Karoglani, staro imotsko pleme koje od davni davnina do dana današnjega živi sritno, svoj na svome.