Na najvišem i najširemu brigu Imotskog polja, brigu kojega je (more bit) gurajući materijal dok je krčila Badnjavice nakućala rika Suvaja. Možda su brig izdigle podzemne vode koje za milo čudo nakon obilni kiša ne izviru ispod briga već po višin dilovima njega. Brig do briga na sri Imotskoga polja od Vinare prema Prološcu, jedan manji koga od davnina zovu Brižine na kom grožđe najbolje sladi i ovi veći o kome san van nakanijo pripovidat. Bez imena je, veći je od susidni Brižina i na svojoj grbači nosi sav teret života zaselaka koji sačinjavaju selo Lug.

Je li Lug dobio ime po bacanju luga u oči ili po hrastu lužnjaku koji je stolitnjin stablima stotinan godina činijo šumu (lug). O tome malo znaju i Lužani, a nas se to ovoga puta ne tiče.

Doša san na luški brig u litnje popodne kako bi svi skupa nešto više saznali o ljudima koji uživaju blagodati jednog od lužanski zaselaka, Meteri – Grbavci u općini Proložac.

Na samom ulazu u zaselak nalazi se strmi teren zvan Greblje, zarasta u visoku travu iz koje vire kameni križevi za koje se pripovida da su tu još od rimskog doba. Pripovida se i to kako se u doba oslobađanja Imote od Turaka baš na tom terenu odvijala odlučujuća bitka, koja se završila pobjedom imotskih vitezova skupa sa Mlečanima, par kilometara u pravcu Imotskog, nedaleko od izvorišta rike Vrljike. U boju su po hrabrosti bili zapaženi Lužani koje je pridvodio harambaša Bartul Jukić. Oću reć kako se za Lug znalo od mletački dana i prije. Da je ovi brigoviti dio polja bio ko i danas Bogom dan za život. O prošlosti Luga u svojoj trećoj knjizi „Proložac kroz vjekove“, koja će uskoro ugledati bilo dana, sve će van objasnit Vito Grabovac. Ja van u čast lužanski vitezova prilažen barjak pod kojin su boj vodili i potukli mrske neprijatelje Turke. Iđemo dalje.

Odma do Grobišća u prvoj kući sa livu bandu ceste u vrtlu iza kuće našli smo dugogodišnju prološku učiteljicu Janju Meter koja svoj umirovljenički život koristi za podučavanje pisanja abecede mlađahnog unučića Matea. Na pitanje kako joj nakon 38 godina učiteljevanja pada na pamet učit dicu, odgovara: - Ovo mi dođe ko zabava, moj Mateo je vridan, brzo uči i uz to je pravi mali šampion u karateu…

- Imam plavi pojas i jednu zlatnu medalju - nadopunjava baku Mateo. Imam ja brata koji ima 17 medalja u karateu - ne da se smest mladi Lužanin. Janja sa sinom i njegovom obitelji živi u Zagrebu, ali koristi svaku prigodu kako bi došla u obiteljsku kuću na selu.

Malo dalje sa desnu bandu ceste u obiteljskoj kući živi povratnik iz Splita, Josip Meter sa ženom Dragicom rodom iz Opanaka, umirovljena je nastavnica biologije i kemije.

Josip je nakon umirovljenja zasadio voćnjak jabuka, trišanja, krušaka, oraha… Bio je predsjednik inicijativnog odbora za osnivanje Udruge voćara Imotske krajine i član je Braniteljske zadruge Imoćanka.

Ponosno kaže kako je voćnjak razbibriga, zadovoljstvo i korist. Kako sve to ne bi vridilo ništa da se nije uspio dogovorit sa rodbinom i tako objedinio sitne njive u jednu veću. Još kad bi dobio vodu na njivu, ko bi bio zadovoljniji od njega. To bi bila prava komasacija i melioracija. - Jabuke bi bile lipše i sočnije. Nešto pokušavan sa većin rezervoarom kojeg mislin postavit na brig poviše voćnjaka. To bi moga bit primjer za osmišljavanje poljoprivrede na Imotskom polju. I žena mu Dragica našla je sebe u voćarstvu iako bi radije živila u Splitu. - Kad me pitaju što sad radim kao umirovljena nastavnica biologije, ja im kažem kako sve ono što sam učila teoretski sada provodim u praksu. Evo kazat ću vam jedan jednostavan eko način konzerviranja jabuka:

Iskrižate jabuke, očistite ih od špica, stavite ih u kipuću vodu kako bi ih prokuhali (obarili) dok ne omečaju, tada ih izvadite i pasirate. Kad ste ih pasirali, vruće ih stavljate do vrha u vruće tegle koje nakon punjenja dobro zatvorite odgovarajućim poklopcem. Tegle ostavite neka se prirodno ohlade. Tako spremljene jabuke bez ikakvih konzervansa možete dugo držati i održati im ista svojstva. Kada teglu otvorite, onda morate cijeli sadržaj potrošiti.

Dragica mi je od svog raznog voća i povrća pokazala tikvu Kanađanku za koju je susjede Janje sin donio sime iz Kanade. - Tikva je ukusna i ima jaku koru koja je može održati svježom i do Uskrsa. Može se peći i pržiti kao krumpir, može se kuhati za juhu.

Čudo od tikve! Kumpir i tikva sve u jednome, još da ima ukus janjetine, sadili bi je i u brdu i u polju. Josip nadoda kako proizvodi jabučni ocat koji je priznata likarija za skidanje masnoće u krvi, ali ne more dobiti potrebite certifikate za prodaju kako bi u bolesti pomaga ljude po cilome svitu. - Pokušat ću dozvole isposlovati priko Zadruge Imoćanka koju dobro vodi Klapirić. Josip je bio dugogodišnji inženjer u proizvodnji plastike u Jugoplastici i Cetinki.

- Nikad se u svom životu nisan boja rada i ko srednjoškolac san za praznike zna otić u Crnu Goru radit. Kad san se jednon vraća vlakon Ćiron priko Popova polja i Čapljine do Mostara, u Mostaru san kupijo biciklo, sijo na njega i polako se na njemu doveza kući - završava Jozo pripovid.

Mi nastavljamo dalje ko niki u politici, malo livo, malo desno, pa tako malo dublje u selu ispod murvaca nađosmo na plandovanju Antu Metera i ženu mu Mariju. Drvored stari murva koje su puno starije od domaćina čine ugodan lad. - Cilu mladost san radio u Njemačkoj, trideset godina je i priviše. Nigdi nije lipše nego ovde. - veli Ante.

- Nekad su se koristile za puno toga: grane za taklje, mlada kore za pravljenje lika, plodovi za hranu ljudima i živini, liston se hranio dudov svilac od kog smo dobijali svilu… eno ona tamo na kraju je dobra za poist.

- Nema do didova vina! Sve je ovo kemija. Ima u današnjem vinu svega samo nema dobra. - odvagni Ante i nastavi ladovat.

Kako Meteri i Grbavci nisu samo poljoprivrednici, dokaz su dični glumci još dičnije prološke glumačke skupine: Milan i Tatjana Meter koji nas ugostiše u ladu obiteljske kuće. Kažu da jedno drugome glume kad je potriba, inače to ostavljaju za daske kazališta. Milan je uz to osnivač i tenor Klape Proložac. Povr svega pokaza se i kao kritičar našem listu.

- U Imotskim novinama nedostaje stručni osvrta poljoprivrednicima, uputa što i kako raditi u sezoni poljoprivrednih radova. Savjeti koje pesticide, kako i koliko trošiti da ne bi bili štetni za okolinu. Urednici, nemojte reć da van nisan reka!

Dobro Milane, kad oćeš tako niskim udarcima, stari ljudi iz Grubina pripovidaju kako ne bi mogli u vinogradima Podlugon sačuvat taklje od Lužana…

- Je, je, ko i mi u Livodi sačuvat jabuke od Grubinjana, pogotovo Žužula.

Neću s tobon više razgovarat, odo Miriću Grbavcu, ćaći od glumaca. Mirić miri i primirava kuću, nosa betonski blok tamo-amo ko da nosa mejaš u predstavi Umakla se Joka Šimunova i ne zna di će ga stavit. Luške neviste poredale fotelje nedaleko u ladovinu ko u kazalištu i zaneseno se dive sceni ko da se prikaziva talijanska sapunica Čarolija. Začas in ugodu pokvari meštar kad s flekson prema njima diže oblak prašine.

- Ugasite to čudovište dok ne popijemo kavu. - mršte se napuštajući fotelje.

- Ja san ti više ovde nego u Splitu. - odgovori kratko i nastavi radit.

Nismo ga tili pometat u poslu a niti kusat prašinu pa odosmo do šampiona i to šampiona oranja. Ne oranja i naoravanja nekome priko glave već pravog, pravcatog šampiona Zdravka Metera koji je dobio prvo misto u županijskom natjecanju oranja traktorom. Zna san za natjecanje potezanje konopa što san gleda nedavno na fešti sv. Anti u Lugu, znan za potezanje fete pršuta i bukare vina al' za oranje, e to nisaan znaa! Nismo šampiona Zdravka našli kod kuće jer je otiša u Makarsko primorje pripremat se za pobjedu na državnom prvenstvu koje ga čeka kao pobjednika županijskog natjecanja. Prid kućon nas dočekaše majka mu Mila i sin Dino.

Dino je tvrdo odlučio ić na fakultet za računalnog tehničara strojarstva. Baba Mila je Ćoruša iz susjednog zaselka, kako kaže: sa Ćorića livade. Najstarija je u zaselku Meteri.

- Teško je bilo živit ovde! I ko dite san radila. Polje je to, triba mu sluga. Prije su ljudi držali krave, konje, sad još malo nećeš moć na selu vidit ni kokoš. - ozbiljno će Mila.

- Mi Lužani nikad nismo bili gladni! Kad radiš uvik imaš štogod ubrat za pojist. Di se ne radi, ni ljukelj ne reste! Našemu narodu triba jedna dobra kriza i glad da nauče živit kako triba.

U nas u Lug Zagožđani su dolazili na dnevnicu, ali nismo mi gledali kako oni rade nego smo skupa s njima radili. Moj Zdravko je od ditinstva volijo zemlju i nikad mu ništa nije bilo teško. Nije što je moj, ali ga majci nema boljega za traktore. Mene je tijo naučit vozit traktor… Nisan ti ja bila za to. Iman ti ja i sina Pantu! Znaš ga ti? - na brzinu me priupita. Znan, kako ne bi zna! Još smo razglabali o rodijacima i prijateljima, mora san se maločak i ispovidat ali to nije za ovu priču.

Mene cilo vrime zaokupljala dvojba, Meter - Grbavac ili Grbavac - Meter. Neki tvrde da su prije bili Meteri, Grbavci pobijaju tu tvrdnju. Još ima dvojba, jesu li Meteri i Grbavci sašli sa brda iznad Prološca u polje - što je logično - ili su po nekima neki od mišćana odselili na brdo što zbog uvjeta života nije baš primamljivo. Ima verzija priče po kojoj su se svi Meteri i Grbavci doselili odjednon na više mista u ovi kraj di žive i sada. Ovo mi zadnje miriše na onu „Svi sritni i zadovoljni“.  

Kako god, makar su neke obitelji odselile, zaselak Meteri ima dobar prirast stanovništva što oće reć kako se u selu rađa dosta dice, pa mi ti to stvara još jednu dvojbu: rađa li se puno dice zato što su neviste zgodne, ili se tajna krije u prezimenu Meter.

Kako god, na odlasku san sa sobon ponio tikvu Kanađanku da iskušan njene blagodati. Ko će ga znat, možda u mome vrtlu i propiva.