Nemojte mislit kako san u ove zimske dane primaka bukaru malo bliže pa pripovidan babarije. Ovo nije gola već prava istina! Tolići su se popeli na Babu malo prije davne 1700-te godine doselivši se iz hercegovačkoga mista Brotnja kod Čitluka. Da su znali da će se u Čitluku ukazati Gospa, razmislili bi o seljenju. Kad su došli u ove krajeve naselili su se u blizini turskog bunara na karavanskom putu kojemu se i dan danas vide ostaci kroz sela Buljane, priko Glavaša i starog sela Tolića na Zovke, Šušnjare, Antunoviće kod Novaka prema Lokvičićima, izgradili su selo i tu nastavili živit.

S Babe su sašli ko u priči, tek za sto godina kad je nevistan, Kujundžušan dotužilo ić svaki dan nizbrdo, pogotovo uzbrdo sa nove ceste sagrađene Podbabljen kroz Pratrovu ogradu. Pradid Ante zvani Gunja, majstor zidar, bačvar, kolar i kako ga undašnji župnik zapisa u svoje libre „Napredni poljoprivrednik“ uzejo je alat u ruke i saziđa u podnožju brda Babe blizu nove ceste nove kamene dvore i uklesa u jednu vacadu 1848. godinu, neka se zna. Za njin se zaputiše i ostali, tako su Tolići sa Babe sašli pod Babu zbog koje se cili kraj zove Podbablje. Brdo baba se proteže od Ćapina do Šućurova sedla. Tolići nisu ni tu ostali, tek samo jedan, Ante sa ženon Ivankom Modričankom i četvoro dice. Ostali se priseliše opet  na novu cestu, sadašnji centar sela Druma i župe di je i župni dvor. Tu su se svake godine o Božiću okupljali mišćani ciloga kraja i šire na tri derneka: Sv. Stipan, Sv. Ivan i najveći dernek župe Podbablja, Mladinci.

Poznati književnik Tin Ujević je hodočastio na te derneke i spomenijo ji u svojin zapisima.

- Ti se dana pilo vino umisto vode! – pripovida 86 godina star Tolić Miljenko – Znali smo prodat po sedan barila vina u ta tri dana.

- Ma kakvu rađenicu! Eee, di je unda bilo vino, nije tribalo cukra unj mećat. Vino ko likarija!

I drugi su prodavali vino. Nema više derneka, ljudi se danas zabavljaju drukčije i ne piju vino nego pivu, mineralnu vodu i sokove. Ko bi unda od sramote u gostjoni naručijo vodu? Rugali bi mu se i smijali.

- Sada ljudi dođu na misu s autom i nakon mise odu kući ne zadržavajući se, tako su derneci nestali – nadoda Mirko Rokov – a i župa se razdijelila na četiri crkve; Podbablje Gornje, Grubine, Kamenmost i Drum. 

Ante Tolić, mišćanin koji je smislijo svoj plan ceste od Zagvozda do Vinjana, nedavno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji, čija bi izrada bila obilato jeftinija od već zacrtanog projekta po kojemu se planira ista raditi, ima saznanje kako su u imotski kraj došla tri Tolića brata. Jedan se nastanio u Podbablje, drugi u Vinjane, a treći u Proložac i to prije 1700-te godine.

- Ima jedan događaj koji potvrđuje to vrime dolaska moji predaka u ove krajeve.

Dogovorom turske i mletačke vlasti 1723. kao radna snaga (raja) u ove krajeve dovedeni su Srbi jer dotadašnji stanovnici vlast nisu slušali. Mlečani su Srbe nastanili uz Vrljiku, u blizini Bara koje se nalaze iza još postojeće vodenice Markićuše, nedaleko Sv. Luke di su Tolići prije dolaska Srba obrađivali njive. Jednog dana, jednomu od pridošlica uteče guda na Bare i napravi na Tolića njivama šćetu. Ljuti Tolići uhvatiše i ubiše gudu zbog čega nastade velika svađa koja dugo potraja.

Taj događaj svidoči barem 50 godina raniji dolazak Tolića koji se u biti nisu ni zvali Tolići već Tole, u što sam siguran jer sam imao priliku držati jedan dokument od mog pradida na kom je pisalo - Tole. Kad je ubačeno „ić“, ne znam.

Tolići su se još jednom selili, al ne daleko već u krugu kojeg kilometra i tu bliže crkvi na još noviju cestu di je i sad centar sela Druma, župni dvor, crkva, škola i pošta.

Interesantno je i to što je Tolića uvijek bilo deset dimova, pet od jedne obitelji pet od druge, a danas nas je dvadeset dva dima što je znak pozitivnog nataliteta i privrženosti ovom kraju.

Tolići su imali svog seoskoga pisnika Matu Starog koji je bio glavar sela, opivava je događaje, ljude i nevolje undašnjeg vrimena. Bio je misni  pisar, ima je lipši rukopis nego učitelj, a zbog svog poštenja bio je i porotnik na sudu. Ane se sića po kojeg njegova stiha.

- U doba Jugoslavije kad je stvarana kolektiva napisa je podrugljivu pismu zbog toga što ljudi nisu smili grožđe brat i donosit u kuću nit ga prodavati već su ga morali davati u zadrugu za što nisu dobivali ništa. Ljuti zbog toga, po noći su kradomice brali grožđe i davali ga gudinima. Evo dva stiha na račun ti događanja:

Golub zove, Lačak viče, pomoz' mi mili striče,

Oj Golube, stari dide i tvoj gudin grožđe ide.

Kako bi imali koju kapljicu vina u kući bačvu su sakrili na lisu di se suši meso. Kako kontrola i špijuni ne bi mogli nanjušit mlado vino (mast), naložili bi malo vatre neka dim sakrije miris.

I na lisu on ga diže, dragom Bogu da je bliže

A od doli dim zapuši da kontrola ne nanjuši.

Pođ'mo ljudi Dugin njivan da vidimo što je “s njiman“

Do onoga Bože i Jovana otraše ji tri ajvana

Za pare ji prominiše i sve posle podmiriše

Njizi prati ista srića ko za vrime Pavelića

Bijo Petar ili Pava njizi prati isti đava.

Kad ga je milicija došla ipitivat šta je piva, on in reče: To nisan ispiva ja, to mi je kaziva Tuje Ujević. Pitajtegase, niki dan je umro.

Zapiši i ovo! U Drugom svjetskom ratu u hrvatskoj vojsci poginulo je sedmoro Tolića, jedan od njih je bio svećenik. Ovu ulicu di je čatrnja i kapela sv. Petra nazva sam „ Žrtava komunizma“ za što san već napravio tablu! – završi Ante.

Mirko Tolić Rokov, umirovljenik, dugogodišnji voditelj „Croatia osiguranja“ u Imotskom pokaziva ruševnu kuću u kojoj se rodio prije 78 godina.

- U zimske dane u ona vrimena kad je bilo više snigova nego danas svi bi sidili oko komina i zabavljali se igrajući razne igre. Evo jedna.

Nacrtaju se tri crte u lugu, jedna se crta obilježi, jedan igrač stisne oči, a drugi pokaziva na jednu od crta i zaziva: Magare gre! Oni stisnuti očiju pogađa, ako misli da je pokazana crta neobilježena odgovara: Neka gre! Igra se nastavi. Ako pogađač misli da je pokazana crta obilježena, odgovori: Sveži ga tute! Ako pogodi pobjednik je.

Za lipa vrimena igralo se gude i prstena. Guda je igra poput golfa.

Na ledini se napravi rupa, svaki igrač napravi bagulin od grane, najbolji je prilipak zbog zadebljanja na dnu kojin se udara, svaki igrač napravi kuglicu od drva koju će naganjat. Svi se odmaknu od rupe u krug na istu udaljenost i po redu gađaju u rupu. Ko iz manje udaraca utra gudu u rupu pobjednik je, stavi bagulin u rupu i vikne: Pik, moj prasetar.

Tolići nisu dalje selili, tek su pojedinci kao Miljenko išli na privremeni rad u Njemačku, rade kao poduzetnici, poljoprivrednici, razni majstori, stručni radnici. Još se nisu dogovorili obnovit staro selo jer ji je puno u partu. Možda ji ovi zapis na to potakne.

Neka ovogodišnji Božić vrati zvuke veselja i radost podbabski božićni derneka, makar se pijo jeger umisto vina i rakije. Sritan Božić i berićetna Nova godina!